Kako se strukturira govor
Četiri dijela su dovoljna i pomažu da se ne izgubite kada naiđu emocije.
- Početak: ko ste i kakva vas je veza vezivala s osobom. «Ja sam Luca, Annin unuk: trideset godina sam ljeta provodio u njenoj kući u Brissagu.»
- Ko je bila: dvije-tri osobine, svaka s jednim događajem koji je pokazuje. Konkretna priča govori više od deset pridjeva.
- Šta ostavlja: navika, rečenica, pouka koja ostaje u onima koji su je poznavali.
- Oproštaj: zahvala njoj i svima koji su došli, i posljednja rečenica upućena njoj.
Primjeri rečenica
Za početak: «Nije lako stajati ovdje, ali Anna bi željela da neko ispriča njena ljeta na jezeru, a danas je to na meni.»
Za uspomenu: «Svake nedjelje kuhala je rižoto za sve, i za one koji bi došli nenajavljeno. Za stolom, govorila je, uvijek ima mjesta.»
Za kraj: «Hvala ti, nona, na strpljenju i na pričama. Pozdravljamo te kako si ti nas pozdravljala: vidimo se uskoro.»
Ovo su samo smjernice: najbolje riječi su one koje biste koristili pričajući o njoj prijatelju.
Koliko treba trajati i kako ga čitati
Tri do pet minuta, odnosno stranica do stranica i po krupnim slovima. Pročitajte ga naglas barem jednom prije sahrane: otkrićete gdje zapinjete.
Odštampajte tekst krupnim slovima s većim razmakom između redova; ponesite još jednu kopiju i dajte je bliskoj osobi koja može nastaviti ako vi ne možete.
Zastati na trenutak, popiti gutljaj vode, zaplakati: to je normalno i niko se tome ne čudi.
U crkvi: šta predviđa obred
U katoličkom obredu na italijanskom jeziku, nakon uvodne opomene uz posljednju preporuku i oproštaj, prema lokalnim običajima koje je odobrio dijecezanski biskup, mogu se dodati kratke riječi kršćanskog sjećanja na pokojnika. Tekst se dogovara unaprijed i ne čita se s ambona; izbjegavaju se snimljeni tekstovi ili slike i muzika strana liturgiji (CEI, Rito delle esequie, Precisazioni br. 6).
U Ticinu pitajte župnika kako se to radi u vašoj župi: može vam reći kada i s kojeg mjesta govoriti. Na građanskoj sahrani, ili ako se riječi govore na groblju ili tokom bdijenja, nema pravila: odlučuje porodica.
Duža uspomena, s fotografijama i anegdotama, ima mjesta i poslije: na bdijenju, na okupljanju nakon sahrane ili na stranici sjećanja na internetu, gdje ostaje.
Šta izbjegavati
- Šale koje razumije malo ljudi: oni koji slušaju osjećaju se isključeno.
- Porodične sukobe i osude: nije trenutak.
- Nabrajanje datuma i titula: oni koji su došli već znaju biografiju.
- Improvizaciju: i oni koji dobro govore taj dan trebaju papir.
Nakon sahrane
Tekst govora je dragocjena uspomena za one koji nisu bili prisutni. Možete ga podijeliti s porodicom ili objaviti na stranici sjećanja, gdje ga prijatelji i rodbina mogu ponovo pročitati i dodati svoje uspomene.
Često postavljana pitanja
- Ko treba održati govor?
- Neko ko je dobro poznavao osobu i ko se osjeća spremnim: sin, unuka, prijatelj. Može govoriti i više osoba; u crkvi se to dogovara sa župnikom.
- Može li se umjesto govora pročitati pjesma?
- Da, ili pismo upućeno njoj. U crkvi se tekst dogovara sa svećenikom.
- Koliko treba biti dug?
- Tri do pet minuta: stranica do stranica i po krupnim slovima.
- A ako me preplave emocije i ne mogu završiti?
- Zastanite, udahnite, počnite ponovo. Dajte kopiju teksta bliskoj osobi: ako bude potrebno, ona će završiti.
Službeni izvori
Nastavite čitati